26 rujna, 2009

Od koga smo naučili LAGATI

Netko će reći da je u čovjekovom genetskom ustroju normalno da laže, mulja ili petlja. Vrhunac te piramide je u političkim strukturama gdje profesija nalaže da se laže. Međutim, povijest laži i prevara je mnogo kompleksnija no što se misli. Kad je Bog stvarao zemlju, zrak, vodu, nebo, ipak nije uzeo u obzir tragikomičnost svoje vlastite kreacije. Naravno, On je postavio odlična pravila, te je sjeo na najvišu planinu i krenuo u observaciju posljedica svojih savršenih zakona.

Čovjek, kao vrhunac evolucije (neko kaže da je to muha, leti u stranu, u rikverc, gore dole, a i čovjek je od nje poprimio neke karakteristike, ali na višem nivou), dakle ponavljam, vrhunac evolucije, stvoren je čist i nevin, bez ikakvog znanja o budućnosti kojoj prilazi prepunoj prevara, laži i intriga. Ipak nije mogao doći do takvog zaključka sam od sebe. Nije bilo primjera u njegovoj ranoj povijesti onoga što se svakodnevno servira u našem modernom životu.

Dakle, kao što je shvatio čvrstoću kamena, te ga počeo obrađivati za oružje, nastambe ili je pak ostavljao slikovni trag svoje svakodnevice, kao što je shvatio moć vatre i svoju snalažljivost pri kroćenju iste, tako je i promatrajući svijet oko sebe došao do nevjerovatnih spoznaja.

Na primjer...

Gusjenica (Opodiphthera eucalypti) kad se nađe u opasnosti itekako laže. Pravi se gospodična mrtva. Ma daj molim te lijepo. Ak' se čovjek nije ugledo na ovo stvorenje, ne baš doslovno, ali je počeo učiti svoje ljubimce na to... "Ajde Fifi, mrtav!" I ćuko legne nogama na gore. Time čovjek postaje posrednik vidljivo u formuli: gusjenica+laž via čovjek=ćuko(Fifi)inteligencija. Još ga čovijek nagradi.

Mačka domaća (Felis catus) ime nevjerovatnu karakteristiku prilagodbe na sve novonastale situacije. Gleda te u oči i ne znaš što misli. Znaš da te žica za klopu, ali kad joj daš, ona samo ponjuši i nastavi sa zanovjetanjem. Čovjek može naučiti podosta od ovog drevno-egipatskog božanskog stvorenja - gledaš čovjeka u oči te mu lažeš. Korisno je vježbati pred zrcalom, samo što se izvrgavate opasnosti da počnete sami sebe lagati.

Kameleon (Chamaeleonidae) mjenja boju nebili zadivio partnericu, skrio se od predatora... E tu se čovjek malo teže snalazi, jer ga često boja u licu razotkriva i hvata u laži. Naravno uz predan trud i dugogodišnju vježbu, te školovanje može se izbjeći takva neugodna situacija. Naravno, ima i besprijekorno talentiranih ljudi koji se s tim s lakoćom nose. Lažu dok otvore usta, lažu dok trepnu, pa neki od njih nisu u stanju prikriti tragove, te se nađu u situaciji kad staru laž moraju zamjeniti novom.

Biljke mesožderke (Carnivorous plants) svojim mirisima, bojom i nektarima moraju na trik uhvatiti žrtvu. Nikomu se baš ne da ulaziti u smrtonosnu klopku. Čovijek ovu sposobnost obilato koristi s domaćim životinjama. "Pi, pi, pi, pi...", a jadna piličad navučena na tanak led, umjesto obilatog obroka vidi odsjaj sjekire na suncu koja se neminovno kreće u smjeru njezina vrata.
Gice i pajceke neću ni spominjat.

Dakle, naći ćemo bezbroj primjera u biljnom i životinjskom svijetu koji su utjecali na razvoj čovječanstva onakvog kakvog znamo. Iako ima primjera koji i nisu direktno povezani sa te dvije skupine kao npr. plijesan (Penicillinum Roquefort), koja usprkos njenoj plemenitosti na sirevima kod mnogih izazivaju gađenje jer postoji i rod onih iskrenih, ali zloćudnih plijesni koje zadavaju muke čovjeku kroz stoljeća. I tu se najrazvijenije biće na planeti vrlo dobro prilagodilo i također preuzelo karakteristike ove pra pra pra povijesne pojave. Nekako se protiv ove prve možemo nositi, ali za ljudsku plijesan još nije pronađen učinkovit način iskorjenjivanja istih. Taj najgori oblik prevare, kad niste sigurni u istinitost njegovog karaktera dovodi nas do kraja našeg kratkog putovanja kroz ovu nedovoljno obrađenu temu. Uz savjete koje svaki dan dobijate preko javnih servisa, štampe i televizije, uključujući vašu širu i užu zajednicu, primorani ste se snalaziti koristeći razne tehnike preživljavanja, gdje je laž, muljanje i petljanje najčešća pojava. Da nije sve prestrašno, ima nas nekolicina koja se čvrsto bori protiv toga, te tako se možete uvjeriti da na mom blogu nema ama baš "niti jedna laž".

Pozdravlajm ovim putem sve borce za istinu, prvenstveno one koji se najviše kurče istom!

11 rujna, 2009

Xem Phim hay bị Đứng Xin Vào đây đọc (što god to značilo)

Sudbina izumitelja i umjetnika da ostanu anonimni i nije tako loša. Uz sve blagodati čovječanstva i napredka civilizacije, tehnike, medija i umjetnosti, često smo svjedoci da nas pokušaji kopiranja, dovedu do značajnih rezultata, koji nas nekada iznerviraju, a ponekad i nasmiju.

Ako je tehnika ušla u sve domove, nekad nezamisivom broju televizorskih prijemnika po glavi stanovnika, te mogućnost praćenja sve većeg broja TV stanica, blogova, ne možemo se čuditi da se netko ugleda i na ono što znamo nazvati kvalitetom.

Već dugo poznata činjenica da su Sena M., Maja Šuput i Karma utjecali na razvoj svoje vrste umjetnosti, pogotovo na istok, ali da su stigli do Vijenama(!)...

Kao što se prilikom uraganske oluje na balvanu prenese kolonija mrava tisućama nautičkih milja daleko, tako slučajno ispuštena bačva domaćeg ribara do najudaljenijih područja naše planete može prenijeti koloniju vinskih mušica i klicu dobrog ukusa.

Zato, štovaoci dobrog zvuka, sljedbenici Korga, Sonyja, dobre elektronske brije - na koljena...

Stiže njegovo veličanstvo Xem Phin...

08 rujna, 2009

NA DANAŠNJI DAN 09. 09. 1983.

Prtljajući po pljesnjivim papirima, što baciti, a što ne... naletim na svoj dnevnik iz 1983-će. Iako sazdan od vrlo šturih podataka, vraća me u svijet koji sam zametnuo negdje u malom, premalom ili još manjem mozgu. Ali nije se zagubio.

A da pokušam rekostrukciju, defragmentiranje, reanimiranje sjećanja...? Ha?

Sanja P. hipnotičkim je pokretom prošetala "ljetnom"*
Niti djevojke njenih godina nisu ostale ravnodušne na njenu ljepotu.
Ja sam bio jednostavno ponosan što mi je frendica.

Svi su slinili, a ja sam pokušao biti cool, iako nisam bio glavna zvijezda te večeri (pitam se dali sam ikad i bio).

Ne znam osobu koja nije bila bar zadivljena njenom ljepotom, ako već ne smrtno zaljubljena u tu neonsku ljepoticu.

Bila je to veče više nego ikad, najbliže meni. Nikad prije i nikad poslije.

Na ljetnoj, mnogo mladih, reći će se, obična subota. Cijeli grad se skupio da proslavi vlastito postojanje. Nekako je to već bilo uobičajeno. Iako je kraj ljeta, grad vibrira u dobrom raspoloženju. Bilo je tu na jednom mjestu punkera, novovalaca, rokera, šminkera... A svi smo se znali.

A onda novitet... Brake Dance!

Na stage izlaze Batula i mlađahni Dada K.**
Već sam tada imao par piva u sebi i nisam mario za nikoga. Jer Sanja je bila uz mene. Toliko smo se u slast smijali njihovom trudu, koliko smo samo bili zločesti u sprdnji njihovim nastojanjima da nas sve zadive.

Na vrhuncu zabave, Dada, stručnim udarcem, u nogometnom žargonu tkz. "špićokom" iz voleja, izmjeni moj zubni karton za sva vremena. Srušio sam se u nesvijest zaliven krvlju. Zadnjeg što se sjećam je Batulin rad nogu.

Kad sam došao k sebi, Sanja je bila sa mnom. Psovala je Dadu i barabe slične njemu. Vjerovatno da bi me utješila. Čak je i bol bila slatka u njenom prisustvu.

Ništa nije bilo poslije. Nisam se poljubio s njom, nije baš da se nekog želi poljubiti razbijenih čvalja. Ali sam bio sretan što se Dada zauvijek udaljio od moje male "Neonke".

*ljetna pozornica, stari zatvor.
**pali branitelj

04 rujna, 2009

ODE MOJ TRULJO

Ode moj Truljo. Dok je izlazio iz dvorišta, ništa nije rekao. Niti ja nisam porazgovarao s njim. Nisam stigao koliko se sve to brzo odigralo. Kao s Turskom, kad primismo gol u sudačkoj nadoknadi sudca. Nije se mnogo protivio. Tek mi se malo čini da je zajecao kad su ga počeli dizati. Nadam se da odlazi na bolje mjesto. Na kraju krajeva, zašto da tugujem. Bio je lokmara, rasipnik i prevarant. U zadnje vrijeme me je često ostavljao na cjedilu. A onda se kesio iz prikrajka. Besramno je ispuštao plinove, čak i pred damama. Roktao je glasno, čak i krugu bolnice. Često me je znao osramotiti pred društvom. I nismo se družili u zadnje vrijeme. Stisle su ga godine. Makar ima i mnogo starijih od njega s više zdravlja, ali se moj nije pazio. Uhvatile su ga razne bolesti, počeo je kašljati, brzo se umarati, dobio je alergije na sunce, zrak, kišu...

Iako me je bilo sram biti s njim u društvu, sjećam se boljih dana. Što smo mi sve prošli, kako smo se veselo prevrtali po livadama onkraj puta, obojica opijeni proljetnim zracima, napuštajući petnaestu birtiju u nizu u pola devet ujutro. Koliko me je puta nesebično branio od kiše, nasrtaja divljih životinja, agresivnih namjera njegovih mu rođaka...

A sad je sve gotovo. Prijavio sam ga. Prodao za 500 kn. Još sam počastio egzekutore rakijicom dok su mog Opela Kadetta dizali na šleper i zauvijek ga odvezli u reciklažno dvorište.

Pitam se, dali ima u raju mjesta za mog Trulju?