ŠTO JE TO "OPASNO"?

Mladi se uvijek žele pokazati drugima, društvu, komadima, i pri tom ni ne pomišljaju na posljedice. Frajerisanje pred policijom, lizanje kreča, prolazak kroz crveno, to su fore za budaletine. Skaknje sa visine na staklo, čučanj na motornu pilu, prežderavanje Vartinim sijalicama, pripadaju ekstremnim primjerima zadivljavanja okoline. Postoje ipak pokušaju tipa "Jackass" koji jasno na foršpanu upozoravaju da to ne pokušavate kod kuće. Za ovaj priloženi video i oni su male bebe. Sve bih pokušao, ali ovo je odista nevjerovatno. Samo zamislite koliko preciznosti treba uzeti u obzir da se ovo izvede. Čak da se na pripremama akter udebljao pola kile, uspjeh bi bio upitan. Kako bi rekao legendarni Mladen Delić: "Jeli to moguće!?". Ili moj pokojni djed: "...sve je to telvizor. Ja u to niš ne vjerujem. Ajd da skoči skijama 2-3 metra, al' sto! Id' molim te. Ne pričaj pizdarije."

NOVOGRADIŠKO LJETO 2009 - KOJI KIRVAJ!!!

Još dok mi je sjećanje svježe, i dan poslije, dok malo ishlapi alkohol, kratkim malim osvrtom na nedavne nevjerovatne događaje, pokušati ću dočarati ovu fiestu onima nesretnicima, koji nisu imali prilike prisustvovati centralnom događaju u našem zavičaju.

Iako je "nulti" dan bio besplatan, i što je svirao "ne-tako-loš" band katoličke mladeži (bar su mi tako rekli), pučanstvo se nije odazvalo u velikom broju. Još su stolovi i klupe ležale jedno na drugoj, čekajući da ih se razbaca uokolo i tako idućih dana ispune svoju svrhu postojanja. Večernji vjetar je olakšao pretežak vruć dan, radnici su opušteno uljepšavali svoje štandove, odrasli su poveli svoje kućne ljubimce u šetnju, bili oni ljudskog ili pak životinjskog porjekla. Ja sam poveo prijatelja.

Prvi dan! Broj pučana se povećao. Nastupati će TBF. Među prvima smo došli, već oko sedam. Sad smo u godinama kad se možemo sa sjetom prisjećati doba kad se izlazio van u sedam, poslije Batinovićeva "Rock expresa", u "Suveniru" trgnuli dva pelina, a onda u Omladinski ili na Ljetnu, i već si u ponoć doma. Tonska proba je dovršena oko 21. Ponovno slušati iste stvari možeš samo ako ti se jako sviđaju, ili ako nemaš drugog izbora. U ovom slučaju, niti jedna velika fešta u gradu ne može proći bez "Crne kronike" Iako su imali odličan zvuk, ni to ne može sakriti njihovu neinvetivnost i zastarjelost. Bora još uvijek svira kao i prije deset godina, isto tako zajedno s njim stare i pjesme koje uporno svira. Iako je izveo i par svojih novih nemaštovitih stvari, one se nisu razlikovale od niti jedne pjesme koje godinama ima na svom repertoaru.

Kad pomisliš da je s njihovom svirkom završilo mučenje ove večeri, doživiš takav šok, da moraš priznati da su u ovom slijedećem slučaju Crnokroničari svjetski band. Na scenu su izletile seljačine iz Sibinja, Čuvari parka! Ne volim vrijeđati, ali ovim ljudima nije mjesto na rock večeri, oni mogu roktati, zna se već gdje. Iz pjesme u pjesmu sve veća katastrofa, momci su uvjereni u svoju misiju prosvjetitelja slavonskog bećarskog rocka, nekad zvanog čoban rock, s dubokoumnim tekstovima "Duj duj duj, ajde mala ne luduj". Šteta što nemam fotografsko pamćenje da vam predočim jezivost njihovih tekstova, ali u zamjenu, pokušati ću "sam" napisati tekst inspiriran njihovim frustracijama godinama skupljani po zadimljenim vatrogasnim domovima svirajući narodnjake. Možda je njima svirati rock terapija, za mene je njihova svirka mentalni terorizam.

ZA MENE JE ŽIVOT ČIR
(posvećeno Čuvarima parka)

Politika me puno košta
Nemam vina, nemam mošta
Plati ovom, plati svima
Al' rakije, seko ima

Bećar sam od glave do pete
Napravit ću tebi djete
Nije važno što si gadna
Nisi glupa, nisi jadna

Za mene je život čir
Nareži mi mala sir
i raskopčaj si bluzu
Dok kuhaš kuruzu.

Al kad odem u u kafanu
u frižider stavi hranu
Dva me dana biti neće
Nije hrana sva za smeće

Jer bećarina ja sam diko
Ne može mi ništa niko
Dve kištre u ruci dižem
Na doručak mala stižem

Za mene je život čir
Nareži mi mala sir
i raskopčaj si bluzu
Dok kuhaš kuruzu.

DOSTA VIŠE!

Slijedeći band stiže iz ZG, „Normabel“. Zamjetna kvaliteta. Podsjetili su me na moju punk prošlost. Odmah se vratio osmjeh i osjetilo olakšanje. Vratila mi se i boja u lice, prestao sam se tresti. Kao da slušam opuštajuće zvuke valova ili šum vjetra nakon rada s pneumatskom bušilicom pri razbijanju stoljetna betona. "Normabel" me vratio u normalu.

TBF već mnogi u ovom gradu shvatili kao državnog neprijatelja. Kako se samo ovi dečki usude pjevati o tome, spominjati vladu i to... Oni su opasni element. Njih ne slušaju normalni ljudi. Tko zna di naša djeca idu? Drogiraju se i slušaju tamo neke recitatore. Di su ona divna mirna vremena, kad se na zabavama razbile tek dve tri kištrice piva, ni tri glave razbijene nisu bile... Kad se svi uhvatimo u kolo, a ne tu sad neko bla bla bla, kra kra...

Stranu na šalu, svi u bendu su sjajni, od debelog do mršavog. Neke pjesme će ih sigurno nadžvjeti. Sadašnji klinci će se sa nostalgijom sjećati kako su nekad postojali tako dobri bandovi poput njih. Zato fejzore na pozdrav organizatoru što nam je doveo u naše selo ovako veliki band.
Imaju veliki kombi, zato su valjda veliki.

Na NG forumu možete pročitati sasvim drugi pogled na ovu veče. Ovdje vam je link na SRAĆKANJE TONIJA BRAĐAŠEVIĆA

Drugu veče me nije bilo. Ne razumijem tamburicu, nije moj štih, a i liječio sam se od predhodne večeri. Samo znam da su se mnogi zabavili uz ZVONKA BOGDANA, pregršt općepoznatih napjeva, mirisa šarana na rašljama, žilavih ćevapa i usporenih penzionera.

Treću večer sam išao rezati vene na SREBRNA KRILA. Ujme meni, i to u originalnoj postavi. Vlado Kalember još nije ozdravio, promukao je još '75-te. Nisam čuo Lili i igre u travi. Ova naš je u centru poslije pičvajza ostala izgažena, oporavit će se, imamo plodnu zemlju. Ovdje rastu i debili, kako onda da ne raste nešto dobro. Iznenađenje večeri je zasigurno Barbarina sestra, sjajan vokal, malo joj je neugodno na stageu, ali još je mlada, a ima i uzora sa već velikim iskustvom. Dobra je bila i manifestacija "Djeca pjevaju hitove". Modnu reviju nisam vidio, mnogo visokih Slavonaca su bili ispred mene. Malo su mi Hrvatske zvijezde bile dosadne, neosporno sjajnih vokalnih mogućnosti, ali idoli mladih su bili prespooooori. Sve u svemu, još jedna veče bez "krvi".

I eto prođe i još jedan BIG KIRVAJ. I opet mi se čini da je sve ovo bilo po onom starom "koliko para toliko motike". Nije pošteno naplaćivati upad, kad bi grad trebao bar jednom na godinu počastiti svoje podanike sa jednim ovakvim događajem. Nije ni pošteno ne pohvaliti organizatore
(osim u slučaju Čuvara parka, neka ostanu čuvati svoj park, mi svoje čuvare imamo). Ondak... vraćamo se kolotečini. Danas je nedjelja. Dan za liječenje. Sutra na posao. Opet.

P.S.

Policijskom oštrom zapažanju neće promaknuti ovaj tekst. Kao što meni nije promaknula jedna ljepotica u uniformi. Lisice, pendrek, znanje borilačkih vještina, preznojavao sam se u pokušajima da je ne gledam. Nisam ponio osobnu, stoga moje nastojanje da budem nevidljiv ovaj je puta bilo uspješno.
A tako je slatka. Da se mene pita, sve bi cure u policiju dao!

NE DA SE HVALIIIIM.....

Svirao sam od osnovne škole. Pošto nitko iz društva nije htio svirati tamo neki bas, svi u silnoj želji da postanu novi Hendrix, Blackmore, Lee, naterali su me da ga ja preuzmem ili jednostavno da se gonim. Koje desetljeće poslije, nakon Zagrebačke i zatim Njemačke avanture, mnogi pokušavaju isto, ali ja se već godinama opirem jer sam digao ruke od glazbe i instrumenta.

Razlog je vrlo jednostavan: nemam s kim i nemam za koga!

Ovo prvo je za mene nevjerovatno, da još od sedamdesetih pa sve do danas, mlade nadolazeće generacije uporno se takmiče tko će snažnije, brže i glasnije odsvirati Smoke on the Water, ili pak Born to be Wild! Iskreno rečeno, te mi se stvari već duže vrijeme zaista gade. One povlače set užasno frustrirajućih brojeva i cijele palete jezivih Rolling Stones, Dire Straits, Eric Clapton klasika, vaginalnbih manipulacija i krivih mora. Ne, hvala lijepo, postoje i druge delicije na svijetu osim pečenice i janjetine.

Druga konstatacija da se nema kome svirati jasna je svima, jer dok na tržištu pale Severina, Bulić i i onakve kretenarije od pjesme "Feno-feno-menalno osjećam se ja" (kad sam je prvi put čuo, poželio sam da sam se rodio najmanje tisuću kilometara daleko), nema se što sanjariti o nekom eksperimentiranju i da će te shvatiti ljudi kojima je domet kirvaj sa već spomenutom pečenkom i janjcem.

Dakle, neka moja oprema bude negdje u tamnom i hladnom kutku sobe, a snimci koje sam godinama radio sa raznim glazbenicima, neka mi ostanu u spomenar na dane kad sam još bio sanjar.

Dok mi misli padaju na te dane, podjelit ću s vama moj zadnji uradak, koji je nastao prije neku godinu u Frankfurtu, uključujući odista internacionalnu ekipu, od Hercegovačkih gusala, preko španjolske gitare, pa sve do južnoameričkih udaraljki. Ko voli Buliće, neka i ne počinje sa preslušavanjem.

FLAC
Mp3

PUSTI SNOVI, PUSTI SNOVE!

Zar svake nedjelje piletina na meniju! Prava gnjavaža. Već nekoliko desetljeća se sprema na isti način. Prilog, salata i to je to. Kako se krumpir može spremiti na 1001 način, tako očekujem maštovitost kuhara da se bar jednom promjeni odnos prema ovoj nisko inteligentnoj životinji. Ali ne! Noge i vratovi u juhu, meso u rernu, a ostalo mačkama. Jedino što moji dlakavi ljubimci nemaju ništa protiv da je tako svaki dan.

Pogledam si tako u onaj tanjur i počnem snivati o ljuto-slatkom kineskom tretmanu obroka uz dodvoravanje uvijek nasmješenih Kinezića. A oni u našem zavičaju posluju neznamkoliko uspješno sa svojim export-import mini robnim kućama, svjesni kako otvaranje jednog kineskog restorančića može stvoriti niz problema, jer nabavka namirnica (izuzev gore spomenute kokoši) za ovaj kraj može biti nemoguća misija. A naši ljudi, konzervativni u svemu, neće sigurno poseći za štapićima za jelo i jesti tamo neku rižu i ostalo nepoznato u tanjuru.

Glad je glad, pa kad sam iskočio iz oblačića snova, shvatim da sam u slast pojeo pola pileta, triput grabio krumpir i zalio to s kriglom hladnog piva.

Podrig...

PISMO JACQUESU PREVERU

Po tko zna koji put u životu se susrećem sa temom bogatstva našeg jezika, i kako se na području od Novske do Nove Gradiške priča najčišći (za mnoge i najbolji) hrvatski jezik. Lokal patriotizam često pređe granicu dobrog ukusa jer oni koji se najviše diče svojim narječjem su vrlo često polupismeni ljudi. Ponos je dio našeg identiteta, najzastupljenija ljudska karakteristika, ali ne nužno pozitivna. Oni koji ne razumiju i ne prihvaćaju tuđe, nisu u stanju niti sagledati stvarnu vrijednost svoje ostavštine.

Činjenica da neki pojedinci stavljaju sebe ispred svih drugih, u ovom slučaju, mi Slavonci ovo, mi Slavonci ono (da se razumije, ja sam čisti Slavonac), isti ti zaboravljaju da su, ne tako davno, bili spremni odvojiti se svojeg najdražeg, samo da pomognu bratu Hrvatu u nevolji.

Inače, ova tema za ovaj blog je neprimjerena. Ovaj blog je zamišljen da vas zabavi, ali ponekad...

Vratimo se jeziku. Razumije se da pravi Slavonac zna za više jezika (npr. goveđi, svinjski), i biti će sjajno da se vidici prošire, gradivo ponovi, i koji put se opet nasmijemo sa Gruntovčanima, Malim i Velim mistom, Prosjacima i sinovima... Osobno sam emotivno vezan za sve četiri, uključujući po još koji biser, naročito poput "Kuda idu divlje svinje" i "Tamburaši". Ne mogu zamisliti život bez ovakvih bisera, bez sjajnih glumaca kao što su prije svih, Fabijan Šovagović, Rade Šerbedžija, Ivo Serdar, Boris Dvornik, Vlasta Knezović, Asja Kisić, Karlo Bulić... I glazbenici su rame uz rame dramskim i kazališnim radnicima. Kod nas se isto tako često može čuti pjesma dalmatinskih vala i vjetrova kao da smo u nekoj tamošnjoj konobi uz vino i srdele. Ajme meni koliko ovdje u nas ima Hajdukovaca, Suzu za Zagorske brege će pustiti onaj koji ih je vidio, ali i onaj koji je probao njihovo vino (:-). Trebala bi još bar jedna radna akcija da se mladi udruže, izgrade koji kilometar pruge i tako upoznaju svoje krajeve, da manje pričaju o stvarima o kojima nemaju pojma.

Na kraju jedna mala poslastica u obliku slike i zvuka koju su nam naši umjetnici poklonili ljeta 1971.

Napokon Supraphon!!!

...

Najvjerojatnije ovakve vrućine djeluju na čovjeka, pa se ne čudim mome prijatelju Štefi da , udaren suncem, odluči da me razveseli poklonom o kojem sanjam već od najranijih nogu. Još nisam znao pisati, a kamoli čitati, a pogotovu ne računati, posebno "ne" izrađivati nacrte za katedrale ili činiti sofisticirane kiropraktičarske zahvate, ali sam znao točno koja je koja gramafonska ploča koju su moji starci posjedovali. Dosta je godina prošlo od mog prvog gramafona, a svi su oni poslije bili jadni i neukusni.

A onda je jučer stigao "Car"! "Mladić" od pedesetak godina, koji se već koje desetljeće skrivao u mračnom, prašnjavom, tavanskom kutku. Taj fantastični Čeh radi još uvijek u sve četiri brzine (16, nikako mi nije jasno kakva je to brzina, nikada nisam vidio niti jednu ploču te brzine, zatim standardne 33, 45, i već pomalo zaboravljena 78 brzina, koja se prestala zauvijek koristiti krajem pedesetih).

Pošto ga izglancah, ovjekovječio sam njegov povratak sa jednom 78smicom. U pitanju je Caroll Gibbons, s temom iz filma "Two for Tonight" snimljenom davne 1935, From The Top Of Your Head.

Supraphon je stiogao u naše selo šezdesetih kao poklon za desetogodišnji pregalački rad u kožari ne plus 700!

A sada, radi samo za vas!!!



Ukoliko ste željni posjedovati ovu ploču klikni A i klikni B

omoti su ovdje: PRVI te DRUGI



Carroll Gibbons je nekim čudom stigao i u naše krajeve.