Po tko zna koji put u životu se susrećem sa temom bogatstva našeg jezika, i kako se na području od Novske do Nove Gradiške priča najčišći (za mnoge i najbolji) hrvatski jezik. Lokal patriotizam često pređe granicu dobrog ukusa jer oni koji se najviše diče svojim narječjem su vrlo često polupismeni ljudi. Ponos je dio našeg identiteta, najzastupljenija ljudska karakteristika, ali ne nužno pozitivna. Oni koji ne razumiju i ne prihvaćaju tuđe, nisu u stanju niti sagledati stvarnu vrijednost svoje ostavštine.
Činjenica da neki pojedinci stavljaju sebe ispred svih drugih, u ovom slučaju, mi Slavonci ovo, mi Slavonci ono (da se razumije, ja sam čisti Slavonac), isti ti zaboravljaju da su, ne tako davno, bili spremni odvojiti se svojeg najdražeg, samo da pomognu bratu Hrvatu u nevolji.
Inače, ova tema za ovaj blog je neprimjerena. Ovaj blog je zamišljen da vas zabavi, ali ponekad...
Vratimo se jeziku. Razumije se da pravi Slavonac zna za više jezika (npr. goveđi, svinjski), i biti će sjajno da se vidici prošire, gradivo ponovi, i koji put se opet nasmijemo sa Gruntovčanima, Malim i Velim mistom, Prosjacima i sinovima... Osobno sam emotivno vezan za sve četiri, uključujući po još koji biser, naročito poput "Kuda idu divlje svinje" i "Tamburaši". Ne mogu zamisliti život bez ovakvih bisera, bez sjajnih glumaca kao što su prije svih, Fabijan Šovagović, Rade Šerbedžija, Ivo Serdar, Boris Dvornik, Vlasta Knezović, Asja Kisić, Karlo Bulić... I glazbenici su rame uz rame dramskim i kazališnim radnicima. Kod nas se isto tako često može čuti pjesma dalmatinskih vala i vjetrova kao da smo u nekoj tamošnjoj konobi uz vino i srdele. Ajme meni koliko ovdje u nas ima Hajdukovaca, Suzu za Zagorske brege će pustiti onaj koji ih je vidio, ali i onaj koji je probao njihovo vino (:-). Trebala bi još bar jedna radna akcija da se mladi udruže, izgrade koji kilometar pruge i tako upoznaju svoje krajeve, da manje pričaju o stvarima o kojima nemaju pojma.
Na kraju jedna mala poslastica u obliku slike i zvuka koju su nam naši umjetnici poklonili ljeta 1971.
Činjenica da neki pojedinci stavljaju sebe ispred svih drugih, u ovom slučaju, mi Slavonci ovo, mi Slavonci ono (da se razumije, ja sam čisti Slavonac), isti ti zaboravljaju da su, ne tako davno, bili spremni odvojiti se svojeg najdražeg, samo da pomognu bratu Hrvatu u nevolji.
Inače, ova tema za ovaj blog je neprimjerena. Ovaj blog je zamišljen da vas zabavi, ali ponekad...
Vratimo se jeziku. Razumije se da pravi Slavonac zna za više jezika (npr. goveđi, svinjski), i biti će sjajno da se vidici prošire, gradivo ponovi, i koji put se opet nasmijemo sa Gruntovčanima, Malim i Velim mistom, Prosjacima i sinovima... Osobno sam emotivno vezan za sve četiri, uključujući po još koji biser, naročito poput "Kuda idu divlje svinje" i "Tamburaši". Ne mogu zamisliti život bez ovakvih bisera, bez sjajnih glumaca kao što su prije svih, Fabijan Šovagović, Rade Šerbedžija, Ivo Serdar, Boris Dvornik, Vlasta Knezović, Asja Kisić, Karlo Bulić... I glazbenici su rame uz rame dramskim i kazališnim radnicima. Kod nas se isto tako često može čuti pjesma dalmatinskih vala i vjetrova kao da smo u nekoj tamošnjoj konobi uz vino i srdele. Ajme meni koliko ovdje u nas ima Hajdukovaca, Suzu za Zagorske brege će pustiti onaj koji ih je vidio, ali i onaj koji je probao njihovo vino (:-). Trebala bi još bar jedna radna akcija da se mladi udruže, izgrade koji kilometar pruge i tako upoznaju svoje krajeve, da manje pričaju o stvarima o kojima nemaju pojma.
Na kraju jedna mala poslastica u obliku slike i zvuka koju su nam naši umjetnici poklonili ljeta 1971.
Nema komentara:
Objavi komentar