Reci mi, kako je Frankfurt...

Plodovi mukotrpnog rada su sve tanji. Nekada se moglo skupiti dovoljno novca za odlazak na more. I to svakog ljeta. A kako je to danas svi znamo. Moja odluka da izbjegnem more bila je sjajna. Tako sam se, umjesto dole pojavio u Frankfurtu. Kada smo stiglu ujutro oko 6., bilo mi je prerano buditi svoje udomitelje na 5 dana koliko budem ovdje. Samo svitanje nije bilo zanimljivo, ali ono prije njega... Te prizore nikad nisam prije vidio, makar sam pet godina bio u ovom gradu i oko njeg. Tek sam nekoliko sati ovdje, nemam niti mnogo impresija, trebam se prvo akomulirati, napraviti hrpu fotografija, pa sam zato sada tako kratak. Ali eto vam par jutarnjih.

U POTRAZI ZA DIVOVSKOM LIGNJOM

Nepresušna maštovitost Stvaraoca Svemogućega manifestira se i u raznolikosti bića koja su okupirala našu planetu. Tako smo i svjedoci da Divovske Lignje ipak postoje ali na velikim dubinama. Kako su u srednjem vijeku lađe nestajale pri otkrivanju Novoga Svijeta, najlakše je bilo za to okriviti krakata čudovišta naših najstrašnijih noćnih mora.

Jedna takovamora, ali u 21 stoljeću, se desila i meni, i to u NG, u restoranu "Maximilijan" ali ne u makro, već u mikro svemiru. Porcija punjenih lignji (šunkom i sirom) košta "48" kuna (!!!), a u porciji dobijete 10 komadića lignjića koje ne možete nataknuti ni do druga zgloba malog prsta. Sad zamislite koliko je šunke i sira stalo u ta mala biće veličine od 2,5-3 cm. Moja gošća na večeri je, skoro za iste novce, dobila šnicli večine papuče i salatu. U meniju ne stoji nikakav normativ, tako da čovjek koji naručuje nema pojma koliko je čega, i kako jelo uopće izgleda. Ove sramotne lignje koštaju kao da su donešene trčećim korakom još žive iz Jadrana, a ne kupljenje smrznute te ovako bezkurpulozno naplaćene. Sve što mogu reći, Lale sramota. Nećeš me više vidjeti u svom restoranu, niti moje frendove, pa da je lignja Divovska punjena janjcima koji su opet punjeni punjenim prepelicama. Nisi Bajo jedini. Turi si ih u dupe, al' niš nećeš osjetit - toliko su minijaturne!



Pljuska koju sam ja dobio u Maximijanu je jednaka onoj kad ja Jacques-Yves Cousteau pokušao pomaziti lignju u prirodnom okruženju, a ona ga zasrala tintom. Na moju nesreću, ja svoju nevolju nisam zabilježio kamerom.