Ima koja godina tužne mi vijesti kako je umrla teta Vegeta. Naš najveći brand (moj ćaća mrzi tu riječ, što nedostaje veličansvenoj maštovitosti našeg jezika, i tako nazovemo to pravim imenom "autohtoni proizvod"). Bez obzira na grupu članova uprave dobro odgojenih poduzetnika koji su očito htjeli biti još odgojeniji (i oni su bili dali svečanu pionirsku zakletvu) ovaj proizvod je osvojio svaki Turski, Grčki ili pak ex-yugo dućan u još uvijek Zapadnoj Njemačkoj, svaka kuća ima bar malu vrečicu, ili bočicu ovog nevjerovatnog začina. Da morsku spužvu napacaš, ona bi propjevala u tanjuru.
Ah napokon i te krivotvorine ne zaostaju daleko od te kvalitete (poput Bingo Cole koja je pljunuta Coca Cola), iako se ona zlatna hologramska naljepnica sa originala smješi poput najfriškije naštampane novčenice od 5000 kuna, dok se ove ostale kopije samo sakriju iza lošeg dizajna. Ali koga briga. Ne plaćamo valjda naljepnicu.
Ako je teta Vegeta otišla na vječne pašnjake ljekovita bilja, tko je onda ovaj čarobnjak pod kuharskom kapom koji je već par desetljeća zaštitni znak ovog autohtonog nam brenda?
Očito je i on, poput onih elegantnih članova uprave, odlučio naplatiti svu onu nepravdu koja mu je nanijeta. Dok je on imao slavu, oni su brojali novac. Odlazak u Hollywood masno je naplaćen, iako u jednom blockbusteru (još jedna nova čarobna hrvatska riječ) ćuko slasno jede ostatke koje su tako bešćutno bacile babe na pod.
A tko će to čistit?
Nema komentara:
Objavi komentar