Reci mi, kako je Frankfurt...

Plodovi mukotrpnog rada su sve tanji. Nekada se moglo skupiti dovoljno novca za odlazak na more. I to svakog ljeta. A kako je to danas svi znamo. Moja odluka da izbjegnem more bila je sjajna. Tako sam se, umjesto dole pojavio u Frankfurtu. Kada smo stiglu ujutro oko 6., bilo mi je prerano buditi svoje udomitelje na 5 dana koliko budem ovdje. Samo svitanje nije bilo zanimljivo, ali ono prije njega... Te prizore nikad nisam prije vidio, makar sam pet godina bio u ovom gradu i oko njeg. Tek sam nekoliko sati ovdje, nemam niti mnogo impresija, trebam se prvo akomulirati, napraviti hrpu fotografija, pa sam zato sada tako kratak. Ali eto vam par jutarnjih.

U POTRAZI ZA DIVOVSKOM LIGNJOM

Nepresušna maštovitost Stvaraoca Svemogućega manifestira se i u raznolikosti bića koja su okupirala našu planetu. Tako smo i svjedoci da Divovske Lignje ipak postoje ali na velikim dubinama. Kako su u srednjem vijeku lađe nestajale pri otkrivanju Novoga Svijeta, najlakše je bilo za to okriviti krakata čudovišta naših najstrašnijih noćnih mora.

Jedna takovamora, ali u 21 stoljeću, se desila i meni, i to u NG, u restoranu "Maximilijan" ali ne u makro, već u mikro svemiru. Porcija punjenih lignji (šunkom i sirom) košta "48" kuna (!!!), a u porciji dobijete 10 komadića lignjića koje ne možete nataknuti ni do druga zgloba malog prsta. Sad zamislite koliko je šunke i sira stalo u ta mala biće veličine od 2,5-3 cm. Moja gošća na večeri je, skoro za iste novce, dobila šnicli večine papuče i salatu. U meniju ne stoji nikakav normativ, tako da čovjek koji naručuje nema pojma koliko je čega, i kako jelo uopće izgleda. Ove sramotne lignje koštaju kao da su donešene trčećim korakom još žive iz Jadrana, a ne kupljenje smrznute te ovako bezkurpulozno naplaćene. Sve što mogu reći, Lale sramota. Nećeš me više vidjeti u svom restoranu, niti moje frendove, pa da je lignja Divovska punjena janjcima koji su opet punjeni punjenim prepelicama. Nisi Bajo jedini. Turi si ih u dupe, al' niš nećeš osjetit - toliko su minijaturne!



Pljuska koju sam ja dobio u Maximijanu je jednaka onoj kad ja Jacques-Yves Cousteau pokušao pomaziti lignju u prirodnom okruženju, a ona ga zasrala tintom. Na moju nesreću, ja svoju nevolju nisam zabilježio kamerom.

Od koga smo naučili LAGATI

Netko će reći da je u čovjekovom genetskom ustroju normalno da laže, mulja ili petlja. Vrhunac te piramide je u političkim strukturama gdje profesija nalaže da se laže. Međutim, povijest laži i prevara je mnogo kompleksnija no što se misli. Kad je Bog stvarao zemlju, zrak, vodu, nebo, ipak nije uzeo u obzir tragikomičnost svoje vlastite kreacije. Naravno, On je postavio odlična pravila, te je sjeo na najvišu planinu i krenuo u observaciju posljedica svojih savršenih zakona.

Čovjek, kao vrhunac evolucije (neko kaže da je to muha, leti u stranu, u rikverc, gore dole, a i čovjek je od nje poprimio neke karakteristike, ali na višem nivou), dakle ponavljam, vrhunac evolucije, stvoren je čist i nevin, bez ikakvog znanja o budućnosti kojoj prilazi prepunoj prevara, laži i intriga. Ipak nije mogao doći do takvog zaključka sam od sebe. Nije bilo primjera u njegovoj ranoj povijesti onoga što se svakodnevno servira u našem modernom životu.

Dakle, kao što je shvatio čvrstoću kamena, te ga počeo obrađivati za oružje, nastambe ili je pak ostavljao slikovni trag svoje svakodnevice, kao što je shvatio moć vatre i svoju snalažljivost pri kroćenju iste, tako je i promatrajući svijet oko sebe došao do nevjerovatnih spoznaja.

Na primjer...

Gusjenica (Opodiphthera eucalypti) kad se nađe u opasnosti itekako laže. Pravi se gospodična mrtva. Ma daj molim te lijepo. Ak' se čovjek nije ugledo na ovo stvorenje, ne baš doslovno, ali je počeo učiti svoje ljubimce na to... "Ajde Fifi, mrtav!" I ćuko legne nogama na gore. Time čovjek postaje posrednik vidljivo u formuli: gusjenica+laž via čovjek=ćuko(Fifi)inteligencija. Još ga čovijek nagradi.

Mačka domaća (Felis catus) ime nevjerovatnu karakteristiku prilagodbe na sve novonastale situacije. Gleda te u oči i ne znaš što misli. Znaš da te žica za klopu, ali kad joj daš, ona samo ponjuši i nastavi sa zanovjetanjem. Čovjek može naučiti podosta od ovog drevno-egipatskog božanskog stvorenja - gledaš čovjeka u oči te mu lažeš. Korisno je vježbati pred zrcalom, samo što se izvrgavate opasnosti da počnete sami sebe lagati.

Kameleon (Chamaeleonidae) mjenja boju nebili zadivio partnericu, skrio se od predatora... E tu se čovjek malo teže snalazi, jer ga često boja u licu razotkriva i hvata u laži. Naravno uz predan trud i dugogodišnju vježbu, te školovanje može se izbjeći takva neugodna situacija. Naravno, ima i besprijekorno talentiranih ljudi koji se s tim s lakoćom nose. Lažu dok otvore usta, lažu dok trepnu, pa neki od njih nisu u stanju prikriti tragove, te se nađu u situaciji kad staru laž moraju zamjeniti novom.

Biljke mesožderke (Carnivorous plants) svojim mirisima, bojom i nektarima moraju na trik uhvatiti žrtvu. Nikomu se baš ne da ulaziti u smrtonosnu klopku. Čovijek ovu sposobnost obilato koristi s domaćim životinjama. "Pi, pi, pi, pi...", a jadna piličad navučena na tanak led, umjesto obilatog obroka vidi odsjaj sjekire na suncu koja se neminovno kreće u smjeru njezina vrata.
Gice i pajceke neću ni spominjat.

Dakle, naći ćemo bezbroj primjera u biljnom i životinjskom svijetu koji su utjecali na razvoj čovječanstva onakvog kakvog znamo. Iako ima primjera koji i nisu direktno povezani sa te dvije skupine kao npr. plijesan (Penicillinum Roquefort), koja usprkos njenoj plemenitosti na sirevima kod mnogih izazivaju gađenje jer postoji i rod onih iskrenih, ali zloćudnih plijesni koje zadavaju muke čovjeku kroz stoljeća. I tu se najrazvijenije biće na planeti vrlo dobro prilagodilo i također preuzelo karakteristike ove pra pra pra povijesne pojave. Nekako se protiv ove prve možemo nositi, ali za ljudsku plijesan još nije pronađen učinkovit način iskorjenjivanja istih. Taj najgori oblik prevare, kad niste sigurni u istinitost njegovog karaktera dovodi nas do kraja našeg kratkog putovanja kroz ovu nedovoljno obrađenu temu. Uz savjete koje svaki dan dobijate preko javnih servisa, štampe i televizije, uključujući vašu širu i užu zajednicu, primorani ste se snalaziti koristeći razne tehnike preživljavanja, gdje je laž, muljanje i petljanje najčešća pojava. Da nije sve prestrašno, ima nas nekolicina koja se čvrsto bori protiv toga, te tako se možete uvjeriti da na mom blogu nema ama baš "niti jedna laž".

Pozdravlajm ovim putem sve borce za istinu, prvenstveno one koji se najviše kurče istom!

Xem Phim hay bị Đứng Xin Vào đây đọc (što god to značilo)

Sudbina izumitelja i umjetnika da ostanu anonimni i nije tako loša. Uz sve blagodati čovječanstva i napredka civilizacije, tehnike, medija i umjetnosti, često smo svjedoci da nas pokušaji kopiranja, dovedu do značajnih rezultata, koji nas nekada iznerviraju, a ponekad i nasmiju.

Ako je tehnika ušla u sve domove, nekad nezamisivom broju televizorskih prijemnika po glavi stanovnika, te mogućnost praćenja sve većeg broja TV stanica, blogova, ne možemo se čuditi da se netko ugleda i na ono što znamo nazvati kvalitetom.

Već dugo poznata činjenica da su Sena M., Maja Šuput i Karma utjecali na razvoj svoje vrste umjetnosti, pogotovo na istok, ali da su stigli do Vijenama(!)...

Kao što se prilikom uraganske oluje na balvanu prenese kolonija mrava tisućama nautičkih milja daleko, tako slučajno ispuštena bačva domaćeg ribara do najudaljenijih područja naše planete može prenijeti koloniju vinskih mušica i klicu dobrog ukusa.

Zato, štovaoci dobrog zvuka, sljedbenici Korga, Sonyja, dobre elektronske brije - na koljena...

Stiže njegovo veličanstvo Xem Phin...

NA DANAŠNJI DAN 09. 09. 1983.

Prtljajući po pljesnjivim papirima, što baciti, a što ne... naletim na svoj dnevnik iz 1983-će. Iako sazdan od vrlo šturih podataka, vraća me u svijet koji sam zametnuo negdje u malom, premalom ili još manjem mozgu. Ali nije se zagubio.

A da pokušam rekostrukciju, defragmentiranje, reanimiranje sjećanja...? Ha?

Sanja P. hipnotičkim je pokretom prošetala "ljetnom"*
Niti djevojke njenih godina nisu ostale ravnodušne na njenu ljepotu.
Ja sam bio jednostavno ponosan što mi je frendica.

Svi su slinili, a ja sam pokušao biti cool, iako nisam bio glavna zvijezda te večeri (pitam se dali sam ikad i bio).

Ne znam osobu koja nije bila bar zadivljena njenom ljepotom, ako već ne smrtno zaljubljena u tu neonsku ljepoticu.

Bila je to veče više nego ikad, najbliže meni. Nikad prije i nikad poslije.

Na ljetnoj, mnogo mladih, reći će se, obična subota. Cijeli grad se skupio da proslavi vlastito postojanje. Nekako je to već bilo uobičajeno. Iako je kraj ljeta, grad vibrira u dobrom raspoloženju. Bilo je tu na jednom mjestu punkera, novovalaca, rokera, šminkera... A svi smo se znali.

A onda novitet... Brake Dance!

Na stage izlaze Batula i mlađahni Dada K.**
Već sam tada imao par piva u sebi i nisam mario za nikoga. Jer Sanja je bila uz mene. Toliko smo se u slast smijali njihovom trudu, koliko smo samo bili zločesti u sprdnji njihovim nastojanjima da nas sve zadive.

Na vrhuncu zabave, Dada, stručnim udarcem, u nogometnom žargonu tkz. "špićokom" iz voleja, izmjeni moj zubni karton za sva vremena. Srušio sam se u nesvijest zaliven krvlju. Zadnjeg što se sjećam je Batulin rad nogu.

Kad sam došao k sebi, Sanja je bila sa mnom. Psovala je Dadu i barabe slične njemu. Vjerovatno da bi me utješila. Čak je i bol bila slatka u njenom prisustvu.

Ništa nije bilo poslije. Nisam se poljubio s njom, nije baš da se nekog želi poljubiti razbijenih čvalja. Ali sam bio sretan što se Dada zauvijek udaljio od moje male "Neonke".

*ljetna pozornica, stari zatvor.
**pali branitelj

ODE MOJ TRULJO

Ode moj Truljo. Dok je izlazio iz dvorišta, ništa nije rekao. Niti ja nisam porazgovarao s njim. Nisam stigao koliko se sve to brzo odigralo. Kao s Turskom, kad primismo gol u sudačkoj nadoknadi sudca. Nije se mnogo protivio. Tek mi se malo čini da je zajecao kad su ga počeli dizati. Nadam se da odlazi na bolje mjesto. Na kraju krajeva, zašto da tugujem. Bio je lokmara, rasipnik i prevarant. U zadnje vrijeme me je često ostavljao na cjedilu. A onda se kesio iz prikrajka. Besramno je ispuštao plinove, čak i pred damama. Roktao je glasno, čak i krugu bolnice. Često me je znao osramotiti pred društvom. I nismo se družili u zadnje vrijeme. Stisle su ga godine. Makar ima i mnogo starijih od njega s više zdravlja, ali se moj nije pazio. Uhvatile su ga razne bolesti, počeo je kašljati, brzo se umarati, dobio je alergije na sunce, zrak, kišu...

Iako me je bilo sram biti s njim u društvu, sjećam se boljih dana. Što smo mi sve prošli, kako smo se veselo prevrtali po livadama onkraj puta, obojica opijeni proljetnim zracima, napuštajući petnaestu birtiju u nizu u pola devet ujutro. Koliko me je puta nesebično branio od kiše, nasrtaja divljih životinja, agresivnih namjera njegovih mu rođaka...

A sad je sve gotovo. Prijavio sam ga. Prodao za 500 kn. Još sam počastio egzekutore rakijicom dok su mog Opela Kadetta dizali na šleper i zauvijek ga odvezli u reciklažno dvorište.

Pitam se, dali ima u raju mjesta za mog Trulju?

ŠTO JE TO "OPASNO"?

Mladi se uvijek žele pokazati drugima, društvu, komadima, i pri tom ni ne pomišljaju na posljedice. Frajerisanje pred policijom, lizanje kreča, prolazak kroz crveno, to su fore za budaletine. Skaknje sa visine na staklo, čučanj na motornu pilu, prežderavanje Vartinim sijalicama, pripadaju ekstremnim primjerima zadivljavanja okoline. Postoje ipak pokušaju tipa "Jackass" koji jasno na foršpanu upozoravaju da to ne pokušavate kod kuće. Za ovaj priloženi video i oni su male bebe. Sve bih pokušao, ali ovo je odista nevjerovatno. Samo zamislite koliko preciznosti treba uzeti u obzir da se ovo izvede. Čak da se na pripremama akter udebljao pola kile, uspjeh bi bio upitan. Kako bi rekao legendarni Mladen Delić: "Jeli to moguće!?". Ili moj pokojni djed: "...sve je to telvizor. Ja u to niš ne vjerujem. Ajd da skoči skijama 2-3 metra, al' sto! Id' molim te. Ne pričaj pizdarije."

NOVOGRADIŠKO LJETO 2009 - KOJI KIRVAJ!!!

Još dok mi je sjećanje svježe, i dan poslije, dok malo ishlapi alkohol, kratkim malim osvrtom na nedavne nevjerovatne događaje, pokušati ću dočarati ovu fiestu onima nesretnicima, koji nisu imali prilike prisustvovati centralnom događaju u našem zavičaju.

Iako je "nulti" dan bio besplatan, i što je svirao "ne-tako-loš" band katoličke mladeži (bar su mi tako rekli), pučanstvo se nije odazvalo u velikom broju. Još su stolovi i klupe ležale jedno na drugoj, čekajući da ih se razbaca uokolo i tako idućih dana ispune svoju svrhu postojanja. Večernji vjetar je olakšao pretežak vruć dan, radnici su opušteno uljepšavali svoje štandove, odrasli su poveli svoje kućne ljubimce u šetnju, bili oni ljudskog ili pak životinjskog porjekla. Ja sam poveo prijatelja.

Prvi dan! Broj pučana se povećao. Nastupati će TBF. Među prvima smo došli, već oko sedam. Sad smo u godinama kad se možemo sa sjetom prisjećati doba kad se izlazio van u sedam, poslije Batinovićeva "Rock expresa", u "Suveniru" trgnuli dva pelina, a onda u Omladinski ili na Ljetnu, i već si u ponoć doma. Tonska proba je dovršena oko 21. Ponovno slušati iste stvari možeš samo ako ti se jako sviđaju, ili ako nemaš drugog izbora. U ovom slučaju, niti jedna velika fešta u gradu ne može proći bez "Crne kronike" Iako su imali odličan zvuk, ni to ne može sakriti njihovu neinvetivnost i zastarjelost. Bora još uvijek svira kao i prije deset godina, isto tako zajedno s njim stare i pjesme koje uporno svira. Iako je izveo i par svojih novih nemaštovitih stvari, one se nisu razlikovale od niti jedne pjesme koje godinama ima na svom repertoaru.

Kad pomisliš da je s njihovom svirkom završilo mučenje ove večeri, doživiš takav šok, da moraš priznati da su u ovom slijedećem slučaju Crnokroničari svjetski band. Na scenu su izletile seljačine iz Sibinja, Čuvari parka! Ne volim vrijeđati, ali ovim ljudima nije mjesto na rock večeri, oni mogu roktati, zna se već gdje. Iz pjesme u pjesmu sve veća katastrofa, momci su uvjereni u svoju misiju prosvjetitelja slavonskog bećarskog rocka, nekad zvanog čoban rock, s dubokoumnim tekstovima "Duj duj duj, ajde mala ne luduj". Šteta što nemam fotografsko pamćenje da vam predočim jezivost njihovih tekstova, ali u zamjenu, pokušati ću "sam" napisati tekst inspiriran njihovim frustracijama godinama skupljani po zadimljenim vatrogasnim domovima svirajući narodnjake. Možda je njima svirati rock terapija, za mene je njihova svirka mentalni terorizam.

ZA MENE JE ŽIVOT ČIR
(posvećeno Čuvarima parka)

Politika me puno košta
Nemam vina, nemam mošta
Plati ovom, plati svima
Al' rakije, seko ima

Bećar sam od glave do pete
Napravit ću tebi djete
Nije važno što si gadna
Nisi glupa, nisi jadna

Za mene je život čir
Nareži mi mala sir
i raskopčaj si bluzu
Dok kuhaš kuruzu.

Al kad odem u u kafanu
u frižider stavi hranu
Dva me dana biti neće
Nije hrana sva za smeće

Jer bećarina ja sam diko
Ne može mi ništa niko
Dve kištre u ruci dižem
Na doručak mala stižem

Za mene je život čir
Nareži mi mala sir
i raskopčaj si bluzu
Dok kuhaš kuruzu.

DOSTA VIŠE!

Slijedeći band stiže iz ZG, „Normabel“. Zamjetna kvaliteta. Podsjetili su me na moju punk prošlost. Odmah se vratio osmjeh i osjetilo olakšanje. Vratila mi se i boja u lice, prestao sam se tresti. Kao da slušam opuštajuće zvuke valova ili šum vjetra nakon rada s pneumatskom bušilicom pri razbijanju stoljetna betona. "Normabel" me vratio u normalu.

TBF već mnogi u ovom gradu shvatili kao državnog neprijatelja. Kako se samo ovi dečki usude pjevati o tome, spominjati vladu i to... Oni su opasni element. Njih ne slušaju normalni ljudi. Tko zna di naša djeca idu? Drogiraju se i slušaju tamo neke recitatore. Di su ona divna mirna vremena, kad se na zabavama razbile tek dve tri kištrice piva, ni tri glave razbijene nisu bile... Kad se svi uhvatimo u kolo, a ne tu sad neko bla bla bla, kra kra...

Stranu na šalu, svi u bendu su sjajni, od debelog do mršavog. Neke pjesme će ih sigurno nadžvjeti. Sadašnji klinci će se sa nostalgijom sjećati kako su nekad postojali tako dobri bandovi poput njih. Zato fejzore na pozdrav organizatoru što nam je doveo u naše selo ovako veliki band.
Imaju veliki kombi, zato su valjda veliki.

Na NG forumu možete pročitati sasvim drugi pogled na ovu veče. Ovdje vam je link na SRAĆKANJE TONIJA BRAĐAŠEVIĆA

Drugu veče me nije bilo. Ne razumijem tamburicu, nije moj štih, a i liječio sam se od predhodne večeri. Samo znam da su se mnogi zabavili uz ZVONKA BOGDANA, pregršt općepoznatih napjeva, mirisa šarana na rašljama, žilavih ćevapa i usporenih penzionera.

Treću večer sam išao rezati vene na SREBRNA KRILA. Ujme meni, i to u originalnoj postavi. Vlado Kalember još nije ozdravio, promukao je još '75-te. Nisam čuo Lili i igre u travi. Ova naš je u centru poslije pičvajza ostala izgažena, oporavit će se, imamo plodnu zemlju. Ovdje rastu i debili, kako onda da ne raste nešto dobro. Iznenađenje večeri je zasigurno Barbarina sestra, sjajan vokal, malo joj je neugodno na stageu, ali još je mlada, a ima i uzora sa već velikim iskustvom. Dobra je bila i manifestacija "Djeca pjevaju hitove". Modnu reviju nisam vidio, mnogo visokih Slavonaca su bili ispred mene. Malo su mi Hrvatske zvijezde bile dosadne, neosporno sjajnih vokalnih mogućnosti, ali idoli mladih su bili prespooooori. Sve u svemu, još jedna veče bez "krvi".

I eto prođe i još jedan BIG KIRVAJ. I opet mi se čini da je sve ovo bilo po onom starom "koliko para toliko motike". Nije pošteno naplaćivati upad, kad bi grad trebao bar jednom na godinu počastiti svoje podanike sa jednim ovakvim događajem. Nije ni pošteno ne pohvaliti organizatore
(osim u slučaju Čuvara parka, neka ostanu čuvati svoj park, mi svoje čuvare imamo). Ondak... vraćamo se kolotečini. Danas je nedjelja. Dan za liječenje. Sutra na posao. Opet.

P.S.

Policijskom oštrom zapažanju neće promaknuti ovaj tekst. Kao što meni nije promaknula jedna ljepotica u uniformi. Lisice, pendrek, znanje borilačkih vještina, preznojavao sam se u pokušajima da je ne gledam. Nisam ponio osobnu, stoga moje nastojanje da budem nevidljiv ovaj je puta bilo uspješno.
A tako je slatka. Da se mene pita, sve bi cure u policiju dao!