H1N1 R1K15 (Svinsko gripozno ludilo)

Prekomorski viruše, ne možeš nam niš'!!!

Takovi k'o ti nisu na dobrom mjestu, jer nas Slavonce trese Svinjska gripa (uz to i groznica) već stoljećima. Pošto se svih tih silnih godina gradio imunitet od takovih gnusnih neprijatelja, nisi u stanju da se tako brzo prilagodiš, ko što se domaći "čoek" navikava na klimatske, društvene i političke promjene!

Kako se bliži kraj godine, a zlatna jesen prlja puteve i stazice svoji otpacima, mi slavonci uzmemo nožine u svoje ruke, i s rakijom il' bez nje, krenemo presuđivat tim ružnim stvorenjima koja su (ili nisu, koga briga) nosioci te jezive H1 N1 R1 K15 koje god gripe, već unapred, i to već tradicionalno stoljećima.

Nekako me ovih dana, kad vidim ovoliko silno mnogo raskaljenih i rumenih ljudi, povuku sentimenti i nježnosti prema svim umjetničkim izražajima (napose književnim), koja veličaju naše drevne tradicije. Stoga slijedi jedna (za mene već tradicionalna) himna krmokolji (kako to poetično zvuči), koju je moj ljubljeni Slavonac poklonio narašatjima koja nadolaze.


DAN SVINJE


jutro je čisto kao poneka duša
i ledeno kao poneka druga...
da ima lišća na kruškama u mom dvorištu
i ono bi bilo smrznuto
ovako samo trava i ljudi


i svinja


upravo dovezena sa stočne pijace
last trip baby, welcome to our home

tip je reko nema frke pitoma je baš
ali smo ju ipak zavezali za krušku
za zadnju desnu nogu ;
da ne ruje njuškom travu u dvorištu
( sasvim izvali male tepihe trave )

mi ljudi već kurimo vatru pod kotlom
oštrimo noževe i pijemo kavu
mi se isto sastojimo od mesa
ali to sad nitko ne zna
ni svinja uostalom ne zna da je najpametnija domaća životinja
to su naučnici rekli samo nama
pamet joj ionako ne bi pomogla danas
danas je Dan Svinje
ja prišivam dugme na kožuh
dan će biti hladan kao bunarska voda


jutros je prvi put
svinja vidjela naša lica, nepoznata
i posljednji put svoga gazdu
što ju je hranio od rodjenja


jedva smo ju prevalili na ledja
majstor je stalno tražio da zatvorimo vrata od kapije
nije vrag da ima nemirnu savjest
ja sam držao prednju lijevu nogu
sa dvije ruke jer je to snažna životinja
samo bih ponekad stavio jednu ruku na srce
ne svoje nego njeno
da vidim je li živa jer nikako da izdahne
majstor nikako nije mogao naći grkljan
prstima kroz krvavu rupu
svinja je topla i smrdi
i ima bijele prozirne dlake, debele
poslije smo ih jedva sastrugali lancem
voda nije bila dovoljno vruća


jutros je prvi put
jedno srce prestalo kucati pod mojom rukom
bilo je teško procijeniti koji je
otkucaj bio posljednji


moja stara odnosi krv u posudi
i miješa rukom da se ne zgruša
rukom protiv trombocita
narodna medicina
poslije mi je netko objasnio
zašto se kolje, a ne recimo u srce
manje bi muke bilo
to je zato rekoše mi
jer se onda osteti plećka
ako ubodeš plećku ona prokrvari
pa ju onda moras dati u kobasice

poslije smo ju digli na čengele i raspolutili
poznata slika, zimska idila
ostala je spojena samo dolje vrhom njuške
a majstor krivom stranom noža
vadi ledjnu moždinu iz kičme
on je čovjek koji se snalazi unutar svinje
izvadio je drob a da nije probio crijevo
uh to je najgore kad se desi
ionako već dovoljno smrdi
svinjina ledja imaju elegantan zavinut tok
polutka bijela i čista
izgleda poput obješenog morskog psa
samo bez repa


danas su prvi put
svinjina pluća i srce vidjeli svijet
u svinji je inače oduvijek
bio potpuni mrak


osim ono malo svjetla što udje kroz uši i usta
ali to ne stigne daleko
danas je svinjina krv crvena
inače je oduvijek bila potpuno crna, u mraku

stari i brat su odnijeli polovicu na stol
nije za seciranje ali blisko tome
a bratova mala
kaže pola glave tamo otišlo a pola tu ostalo
jedno uho tamo a jedno tu ostalo
jelda striko
a ja istresam vodu iz korita
crvenu od krvi i punu dlaka
ko voda za paprikaš, kaže bratova mala

na oranici iza kuće
crna mačka, sama
čeka slezenu, jednjak i druge nepotrepštine
nema toga puno, svinja daje sve od sebe
sve ćemo pojesti osim tih sitnica i dlaka i papaka
svinja je jako izdašna životinja


sinoć sam prvi put
vidio polarnu svjetlost, čudno
nimalo karakteristično za ovo podneblje, malo čudo
nebo na sjeveru bilo je ljubičasto i crveno
a tamnije i svjetlije pruge
dizale su se uspravno prema Velikom Medvjedu

(ostale pi-jesmice)

Znači, ovo smo potvrdili. Nema te modernizacije koja može zabraniti humanost ove tradicije. Jedino se možemo malo prilagoditi, a isto tako očekujem i od raznih dušebrižnika koji ne vole klat, al im nije mrska kobasica. I tako primjer jedan koji nas (opet velim) približava tekovinama Europskih vrijednosti 21 stoljeća. (vidi sliku)

Nakopon... bliži EU!!!

Ne gledam TV, ne slušam radio, ne čitam novine, ne čitam čak ni svoj blog, ali sam ipak nešto načuo da su se naša braća Slovenci i mi (a tko nas pita), napokon dogovorili da će se dogovoriti. Ne mogu se načuditi da su se našli na pola puta, i to u Stockholmu. Ne sjećam se da prolazim kroz Švedsku kad pičim za Sloveniju. Ili je to dio arbitraže. Ili je posrijedi moja neupućenost u novi Europski poredak.

Kako pripadam nešto starijoj generaciji, te se kao takav već dugo pripremam da nas Europa primi pod svoje skute, ova vijest je odjeknula kao "ptica na grani", kao "dvije sreće grabi", pa sam pohitao da nađem već davno dizajnirane razglednice kojom bih odao svoju zahvalu nastojanjima naprednih slojeva društva.

Svaki pošteni intelektualac će se obradovati jer se naša nacija već godinama priprema na ulazak u EU (Evo Ulazimo) čemu svjedoče ove unikatne fotografije.

Goste ovoga bloga ću zamoliti ukoliko posjeduju još ovakovih svjedočanstava našeg pripadanja zapadnoj civilzaciji, neka me obavjeste, ako treba i telepatski. Toliko smo napredni, dakako.

Reci mi, kako je Frankfurt...

Plodovi mukotrpnog rada su sve tanji. Nekada se moglo skupiti dovoljno novca za odlazak na more. I to svakog ljeta. A kako je to danas svi znamo. Moja odluka da izbjegnem more bila je sjajna. Tako sam se, umjesto dole pojavio u Frankfurtu. Kada smo stiglu ujutro oko 6., bilo mi je prerano buditi svoje udomitelje na 5 dana koliko budem ovdje. Samo svitanje nije bilo zanimljivo, ali ono prije njega... Te prizore nikad nisam prije vidio, makar sam pet godina bio u ovom gradu i oko njeg. Tek sam nekoliko sati ovdje, nemam niti mnogo impresija, trebam se prvo akomulirati, napraviti hrpu fotografija, pa sam zato sada tako kratak. Ali eto vam par jutarnjih.

U POTRAZI ZA DIVOVSKOM LIGNJOM

Nepresušna maštovitost Stvaraoca Svemogućega manifestira se i u raznolikosti bića koja su okupirala našu planetu. Tako smo i svjedoci da Divovske Lignje ipak postoje ali na velikim dubinama. Kako su u srednjem vijeku lađe nestajale pri otkrivanju Novoga Svijeta, najlakše je bilo za to okriviti krakata čudovišta naših najstrašnijih noćnih mora.

Jedna takovamora, ali u 21 stoljeću, se desila i meni, i to u NG, u restoranu "Maximilijan" ali ne u makro, već u mikro svemiru. Porcija punjenih lignji (šunkom i sirom) košta "48" kuna (!!!), a u porciji dobijete 10 komadića lignjića koje ne možete nataknuti ni do druga zgloba malog prsta. Sad zamislite koliko je šunke i sira stalo u ta mala biće veličine od 2,5-3 cm. Moja gošća na večeri je, skoro za iste novce, dobila šnicli večine papuče i salatu. U meniju ne stoji nikakav normativ, tako da čovjek koji naručuje nema pojma koliko je čega, i kako jelo uopće izgleda. Ove sramotne lignje koštaju kao da su donešene trčećim korakom još žive iz Jadrana, a ne kupljenje smrznute te ovako bezkurpulozno naplaćene. Sve što mogu reći, Lale sramota. Nećeš me više vidjeti u svom restoranu, niti moje frendove, pa da je lignja Divovska punjena janjcima koji su opet punjeni punjenim prepelicama. Nisi Bajo jedini. Turi si ih u dupe, al' niš nećeš osjetit - toliko su minijaturne!



Pljuska koju sam ja dobio u Maximijanu je jednaka onoj kad ja Jacques-Yves Cousteau pokušao pomaziti lignju u prirodnom okruženju, a ona ga zasrala tintom. Na moju nesreću, ja svoju nevolju nisam zabilježio kamerom.

Od koga smo naučili LAGATI

Netko će reći da je u čovjekovom genetskom ustroju normalno da laže, mulja ili petlja. Vrhunac te piramide je u političkim strukturama gdje profesija nalaže da se laže. Međutim, povijest laži i prevara je mnogo kompleksnija no što se misli. Kad je Bog stvarao zemlju, zrak, vodu, nebo, ipak nije uzeo u obzir tragikomičnost svoje vlastite kreacije. Naravno, On je postavio odlična pravila, te je sjeo na najvišu planinu i krenuo u observaciju posljedica svojih savršenih zakona.

Čovjek, kao vrhunac evolucije (neko kaže da je to muha, leti u stranu, u rikverc, gore dole, a i čovjek je od nje poprimio neke karakteristike, ali na višem nivou), dakle ponavljam, vrhunac evolucije, stvoren je čist i nevin, bez ikakvog znanja o budućnosti kojoj prilazi prepunoj prevara, laži i intriga. Ipak nije mogao doći do takvog zaključka sam od sebe. Nije bilo primjera u njegovoj ranoj povijesti onoga što se svakodnevno servira u našem modernom životu.

Dakle, kao što je shvatio čvrstoću kamena, te ga počeo obrađivati za oružje, nastambe ili je pak ostavljao slikovni trag svoje svakodnevice, kao što je shvatio moć vatre i svoju snalažljivost pri kroćenju iste, tako je i promatrajući svijet oko sebe došao do nevjerovatnih spoznaja.

Na primjer...

Gusjenica (Opodiphthera eucalypti) kad se nađe u opasnosti itekako laže. Pravi se gospodična mrtva. Ma daj molim te lijepo. Ak' se čovjek nije ugledo na ovo stvorenje, ne baš doslovno, ali je počeo učiti svoje ljubimce na to... "Ajde Fifi, mrtav!" I ćuko legne nogama na gore. Time čovjek postaje posrednik vidljivo u formuli: gusjenica+laž via čovjek=ćuko(Fifi)inteligencija. Još ga čovijek nagradi.

Mačka domaća (Felis catus) ime nevjerovatnu karakteristiku prilagodbe na sve novonastale situacije. Gleda te u oči i ne znaš što misli. Znaš da te žica za klopu, ali kad joj daš, ona samo ponjuši i nastavi sa zanovjetanjem. Čovjek može naučiti podosta od ovog drevno-egipatskog božanskog stvorenja - gledaš čovjeka u oči te mu lažeš. Korisno je vježbati pred zrcalom, samo što se izvrgavate opasnosti da počnete sami sebe lagati.

Kameleon (Chamaeleonidae) mjenja boju nebili zadivio partnericu, skrio se od predatora... E tu se čovjek malo teže snalazi, jer ga često boja u licu razotkriva i hvata u laži. Naravno uz predan trud i dugogodišnju vježbu, te školovanje može se izbjeći takva neugodna situacija. Naravno, ima i besprijekorno talentiranih ljudi koji se s tim s lakoćom nose. Lažu dok otvore usta, lažu dok trepnu, pa neki od njih nisu u stanju prikriti tragove, te se nađu u situaciji kad staru laž moraju zamjeniti novom.

Biljke mesožderke (Carnivorous plants) svojim mirisima, bojom i nektarima moraju na trik uhvatiti žrtvu. Nikomu se baš ne da ulaziti u smrtonosnu klopku. Čovijek ovu sposobnost obilato koristi s domaćim životinjama. "Pi, pi, pi, pi...", a jadna piličad navučena na tanak led, umjesto obilatog obroka vidi odsjaj sjekire na suncu koja se neminovno kreće u smjeru njezina vrata.
Gice i pajceke neću ni spominjat.

Dakle, naći ćemo bezbroj primjera u biljnom i životinjskom svijetu koji su utjecali na razvoj čovječanstva onakvog kakvog znamo. Iako ima primjera koji i nisu direktno povezani sa te dvije skupine kao npr. plijesan (Penicillinum Roquefort), koja usprkos njenoj plemenitosti na sirevima kod mnogih izazivaju gađenje jer postoji i rod onih iskrenih, ali zloćudnih plijesni koje zadavaju muke čovjeku kroz stoljeća. I tu se najrazvijenije biće na planeti vrlo dobro prilagodilo i također preuzelo karakteristike ove pra pra pra povijesne pojave. Nekako se protiv ove prve možemo nositi, ali za ljudsku plijesan još nije pronađen učinkovit način iskorjenjivanja istih. Taj najgori oblik prevare, kad niste sigurni u istinitost njegovog karaktera dovodi nas do kraja našeg kratkog putovanja kroz ovu nedovoljno obrađenu temu. Uz savjete koje svaki dan dobijate preko javnih servisa, štampe i televizije, uključujući vašu širu i užu zajednicu, primorani ste se snalaziti koristeći razne tehnike preživljavanja, gdje je laž, muljanje i petljanje najčešća pojava. Da nije sve prestrašno, ima nas nekolicina koja se čvrsto bori protiv toga, te tako se možete uvjeriti da na mom blogu nema ama baš "niti jedna laž".

Pozdravlajm ovim putem sve borce za istinu, prvenstveno one koji se najviše kurče istom!

Xem Phim hay bị Đứng Xin Vào đây đọc (što god to značilo)

Sudbina izumitelja i umjetnika da ostanu anonimni i nije tako loša. Uz sve blagodati čovječanstva i napredka civilizacije, tehnike, medija i umjetnosti, često smo svjedoci da nas pokušaji kopiranja, dovedu do značajnih rezultata, koji nas nekada iznerviraju, a ponekad i nasmiju.

Ako je tehnika ušla u sve domove, nekad nezamisivom broju televizorskih prijemnika po glavi stanovnika, te mogućnost praćenja sve većeg broja TV stanica, blogova, ne možemo se čuditi da se netko ugleda i na ono što znamo nazvati kvalitetom.

Već dugo poznata činjenica da su Sena M., Maja Šuput i Karma utjecali na razvoj svoje vrste umjetnosti, pogotovo na istok, ali da su stigli do Vijenama(!)...

Kao što se prilikom uraganske oluje na balvanu prenese kolonija mrava tisućama nautičkih milja daleko, tako slučajno ispuštena bačva domaćeg ribara do najudaljenijih područja naše planete može prenijeti koloniju vinskih mušica i klicu dobrog ukusa.

Zato, štovaoci dobrog zvuka, sljedbenici Korga, Sonyja, dobre elektronske brije - na koljena...

Stiže njegovo veličanstvo Xem Phin...

NA DANAŠNJI DAN 09. 09. 1983.

Prtljajući po pljesnjivim papirima, što baciti, a što ne... naletim na svoj dnevnik iz 1983-će. Iako sazdan od vrlo šturih podataka, vraća me u svijet koji sam zametnuo negdje u malom, premalom ili još manjem mozgu. Ali nije se zagubio.

A da pokušam rekostrukciju, defragmentiranje, reanimiranje sjećanja...? Ha?

Sanja P. hipnotičkim je pokretom prošetala "ljetnom"*
Niti djevojke njenih godina nisu ostale ravnodušne na njenu ljepotu.
Ja sam bio jednostavno ponosan što mi je frendica.

Svi su slinili, a ja sam pokušao biti cool, iako nisam bio glavna zvijezda te večeri (pitam se dali sam ikad i bio).

Ne znam osobu koja nije bila bar zadivljena njenom ljepotom, ako već ne smrtno zaljubljena u tu neonsku ljepoticu.

Bila je to veče više nego ikad, najbliže meni. Nikad prije i nikad poslije.

Na ljetnoj, mnogo mladih, reći će se, obična subota. Cijeli grad se skupio da proslavi vlastito postojanje. Nekako je to već bilo uobičajeno. Iako je kraj ljeta, grad vibrira u dobrom raspoloženju. Bilo je tu na jednom mjestu punkera, novovalaca, rokera, šminkera... A svi smo se znali.

A onda novitet... Brake Dance!

Na stage izlaze Batula i mlađahni Dada K.**
Već sam tada imao par piva u sebi i nisam mario za nikoga. Jer Sanja je bila uz mene. Toliko smo se u slast smijali njihovom trudu, koliko smo samo bili zločesti u sprdnji njihovim nastojanjima da nas sve zadive.

Na vrhuncu zabave, Dada, stručnim udarcem, u nogometnom žargonu tkz. "špićokom" iz voleja, izmjeni moj zubni karton za sva vremena. Srušio sam se u nesvijest zaliven krvlju. Zadnjeg što se sjećam je Batulin rad nogu.

Kad sam došao k sebi, Sanja je bila sa mnom. Psovala je Dadu i barabe slične njemu. Vjerovatno da bi me utješila. Čak je i bol bila slatka u njenom prisustvu.

Ništa nije bilo poslije. Nisam se poljubio s njom, nije baš da se nekog želi poljubiti razbijenih čvalja. Ali sam bio sretan što se Dada zauvijek udaljio od moje male "Neonke".

*ljetna pozornica, stari zatvor.
**pali branitelj

ODE MOJ TRULJO

Ode moj Truljo. Dok je izlazio iz dvorišta, ništa nije rekao. Niti ja nisam porazgovarao s njim. Nisam stigao koliko se sve to brzo odigralo. Kao s Turskom, kad primismo gol u sudačkoj nadoknadi sudca. Nije se mnogo protivio. Tek mi se malo čini da je zajecao kad su ga počeli dizati. Nadam se da odlazi na bolje mjesto. Na kraju krajeva, zašto da tugujem. Bio je lokmara, rasipnik i prevarant. U zadnje vrijeme me je često ostavljao na cjedilu. A onda se kesio iz prikrajka. Besramno je ispuštao plinove, čak i pred damama. Roktao je glasno, čak i krugu bolnice. Često me je znao osramotiti pred društvom. I nismo se družili u zadnje vrijeme. Stisle su ga godine. Makar ima i mnogo starijih od njega s više zdravlja, ali se moj nije pazio. Uhvatile su ga razne bolesti, počeo je kašljati, brzo se umarati, dobio je alergije na sunce, zrak, kišu...

Iako me je bilo sram biti s njim u društvu, sjećam se boljih dana. Što smo mi sve prošli, kako smo se veselo prevrtali po livadama onkraj puta, obojica opijeni proljetnim zracima, napuštajući petnaestu birtiju u nizu u pola devet ujutro. Koliko me je puta nesebično branio od kiše, nasrtaja divljih životinja, agresivnih namjera njegovih mu rođaka...

A sad je sve gotovo. Prijavio sam ga. Prodao za 500 kn. Još sam počastio egzekutore rakijicom dok su mog Opela Kadetta dizali na šleper i zauvijek ga odvezli u reciklažno dvorište.

Pitam se, dali ima u raju mjesta za mog Trulju?